Ima li tko iz vinskog svijeta Dalmacije da ne zna za mladog dinamičnog Makaranina Milana Ožića pokretača vinskog festivala Dalmacije, Dalmacija Wine Expo?! Gotovo ga nitko iz vinskog svijeta nije poznavao prije neke tri godine, no malo tko iz istog toga milijea za njega danas ne zna. Za malobrojne koji ga nisu imali priliku upoznati šteta jer više neće imati prilike, a za nas koji smo ga znali velika je nesreća što nas je tako rano napustio. U 29. godini života silna energija, veliki entuzijazam, bujica ideja kao u Tesle kako bi on sam u šali govorio, zastale su malo kako bi se odmorile i ulovile novi dah, no tu su stale nažalost trajno zajedno sa njegovim velikim srcem koje je nedavno imalo važnu operaciju, a koja mu je trebala omogućiti život barem u jednakoj brzini kako ga je do tada vodio. A vodio ga je uvijek žustro, odvažno i redovito korak ispred ili na totalno drugom mjestu od onog gdje bi ga vidjeli jučer, danas.
Obzirom na naše poznanstvo i prije vinskih krugova vraćam se na početak posljednjeg desetljeća kada je izvjesni Milan Ožić došao na tržište kapitala i aktivno trgovao sa nešto novca naporno zarađenog od ljetne prodaje brodskih izleta na Makarskoj rivi, a tada je na burzi aktivno trgovalo možda dvjestotinjak individualaca u Hrvatskoj. Brokeri iz Fime, primajući naloge faxom mislili su da je Milan Ožić situirani gospodin sa karijerom, otprilike pedesetak godina starosti i da ima već iskustva negdje iz vana i da mu ovo nije početak. Bilo je sve tako dok Mike nije osobno došao do ureda sa svojih jedva dvadeset godina. “Pa Ožić je klinac!” prolomi se uredom, svi stanu zapanjeni, a onda nastupi Mikeva ležernost i neposrednost i kako to obično biva sve ih je osvojio svojim dalmatinskim šarmom. Eto takav je bio Mike. Ima li potrebe nastaviti da kada smo nekoliko nas drugih “pionira” došli na to isto igralište, on je već bio u regiji, a kada smo mi izašli u regiju, on je otišao sa svojom Makarskom ekipom na put oko svijeta i vratio se vedar kao i uvijek usput noseći gomilu anegdota, a pri tome i pokoju analizu rudnika iz Kazahstana, nešto iz Gruzije, ali to je bilo onako usput kad je već tamo prošao neka se nađe. Takav je bio Mike. Onda je došla recesija, a u srcu recesije rodio se prvi Dalmacija Wine Expo. Mjesto radnje Makarska, autor izvjesni gospodin Ožić i nekolicina Makarskih prijatelja dok je opet dosta nas sa skepsom gledalo kako će sve to ispasti u vrijeme kada je sve nekako išlo naopako. Obilazak vinarija Dalmacije, upoznavanje sa vinarima i pokušaj da se privuče što više ljudi na događaj sa nazovimo neizvjesnim ishodom. Pa tako i prvi dolazak u Lumbardu, a bio je prije toga moguće na svim kontinentima (o svome trošku naravno). Spavanje kod Rencija, upoznavanje sa Cebalima, susret sa Biretom i u tome ritmu punim entuzijazma i upornosti radio je tako sa mnogima po cijeloj južnoj Dalmaciji, onako mlad, nepoznat, ali iskren i otvoren. Trud se isplatio. Rodio se prvi Expo, a nakon njega još uspješniji drugi. Mike je sa kolegama dao pečat Makarskoj i mladoj domaćoj vinskoj sceni. Da bi Mike bio ono što je bio, trebao je korak dalje i on ga je već napravio sa postavljanjem temelja još jednome sajmu kojega na žalost nije dočekao. No to je najmanja šteta. Najveća je ona što mi Mikea više nećemo moći dočekati nakon njegovih putovanja, što ljudi iz njegovih krugova više neće sa njime moći živo razgovarati o vinu, o Hajduku, o putovanjima, Dalmaciji, turizmu, dionicama. Mike je imao puno prijatelja, puno tematskih krugova, a za sve nažalost nedovoljno vremena iako je u onome što je živio ugurao toliko mnogo koliko je potrebno nekome za pedeset, šezdeset ili više godina, a tako su ga na neviđeno neki sa početka ove priče i doživljavali. Mike je na koncu živio u skladu sa sloganom svoga festivala: “Život je prekratak da bi pili loše vino!”, drugim riječima uživao je u svakoj sekundi svoga života, a za to je često u međuvremenu i naporno radio. Jednom možda za trunku prenaporno i napravio malo prerano jedan korak, korak koji nas sve skupa na koncu jednom očekuje. Mike nedostajati ćeš nam i nadam se da nas gledaš sa neba, nekako onako kao u stihu u tvojoj poljednjoj objavi na fejsbuku. Posljednji pozdrav prijatelju. Stjepan, u svoje ime i u ime naših krugova..